----------------------
Što je dijaliza?

Bubrezi u našem tijelu imaju ulogu tzv. "čistača krvi" odstranjujući štetne tvari koje nastaju razgradnim procesima u tijelu, a imaju funkciju i u regulaciji tjelesne tekućine, ravnoteži elektrolita i održavanju pH krvi. Kad bubrezi ne rade ispravno otpadne tvari i tekućina zadržavaju se u organizmu i mogu prouzročiti mučninu, povraćanje, anemiju, pospanost, uznemirenost, drhtanje, a zatim, komu i konačno ako ne dođe do pravodobnog liječenja smrt. Dijaliza u pravom smislu te riječi zamjenjuje funkciju bubrega.
Osnovni princip dijalize u širem smislu je prolaz molekula iz krvi kroz polupropusnu membranu. Ako krv prolazi kroz polupropusnu membranu izvan tijela proces se zove hemodijaliza, a ako se izmjena molekula odvija u tijelu preko peritonejske membrane proces se naziva peritonejska dijaliza.

Hemodijaliza

Hemodijaliza procesom difuzije kroz polupropusnu membranu uklanja neželjene tvari iz krvi, a dodaje željene sastojke. Pri suvremenim dijaliznim tehnikama, većina bolesnika treba 9-12 sati dijalize tjedno, što se pravilno rasporedi u 2 ili 3 postupka.
Trajanje hemodijalize ovisi o preostaloj bubrežnoj funkciji, tjelesnoj masi, vrsti prehrane, pratećim bolestima te stupnju izgradnje i razgradnje tvari u organizmu. Trajanje i učestalost pročišćavanja, tip i veličina dijalizatora, sastav tekućine za dijalizu te protok krvi mogu se podešavati prema individualnim potrebama.

Hemodijaliza se odvija tako da krv prolazi izvan tijela posebnim cjevčicama kroz aparat za dijalizu, gdje se pročišćava prolaskom kroz dijalizator te se zatim pročišćena vraća u tijelo drugim cjevčicama.

U procesu hemodijalize važni su dijelovi:
1. aparat za hemodijalizu
2. dijalizator
3. sistemi (arterijski i venski)
4. otopina za hemodijalizu
5. igle za punkciju
6. set za priključenje i isključenje

Najvažniji dio je dijalizator ili umjetni bubreg koji sadrži polupropusnu membranu u obliku kapilara. Kroz tu membranu prolaze samo molekule određene veličine i voda.
Dijalizator je pričvršćen na aparat za hemodijalizu i mijenja se prilikom svake hemodijalize.
Otopina za dijalizu ili dijalizat je elektrolitska otopina slična plazmi bez bjelančevina. Ona održava ravnotežu elektrolita i sudjeluje u procesu pročišćavanja krvi.
Uređaj za dijalizu je aparat koji sadrži crpke koje pripravljaju dijalizat, i pumpaju krv te se uz održavanje stalne temperature krvi i dijalizata omogućava njihov stalan protok.
Većina bolesnika dijalizira se 3 puta tjedno, a postupak prosječno traje 4 sata.

Krvožilni pristup

Bolesnici koji pristupaju hemodijalizi moraju imati krvožilni pristup za hemodijalizu u obliku arteriovenske (AV) fistule, grafta ili katetera. Kod kreiranja AV fistule kirurg malim zahvatom pod kožom najčešće na zapešću spoji arteriju i venu. Ako su krvne žile "nježne", da bi se napravila fistula, ugrađuje se graft (presadak), a kateteri se obično rabe privremeno, ali mogu biti i trajni.
Kada se uspostavi adekvatan krvožilni pristup bolesnik započinje liječenje hemodijalizom. Ako je krvožilni pristup AV fistula ili graft na početku svake dijalize postavit će u njega dvije igle. Te su igle spojene mekim cjevčicama koje vode u aparat za dijalizu. Krv odlazi u aparat kroz jednu od sterilnih plastičnih cjevčica, pročišćava se u dijalizatoru i vraća u tijelo kroz drugu. Ako je pristup kateter, ovaj se može izravno spojiti na cjevčice za dijalizu, bez uporabe igli.

Peritonejska djaliza

Peritonejska dijaliza koristi peritonejsku membranu ili potrbušnicu (omotač koji prekriva organe u trbuhu) kao polupropusnu membranu za izmjenu molekula. te tako služi kao prirodan filter. Mekana silikonska cjevčica (kateter) postavlja se u trbuh a posebna otopina prilagođena za peritonejsku dijalizu putuje kroz kateter u trbušnu šupljinu. Otpadne tvari i nakupljena tekućina prolaze iz krvi u ovu otopinu te se nakon nekoliko sati ta tekućina iz trbušne šupljine istače i baca. Istakanje tekućine iz trbušne šupljine i zamjena svježom tekućinom naziva se izmjenom. Liječnik određuje koliko izmjena dnevno je potrebno, koliko dugo otopina za dijalizu može ostati u trbušnoj šupljini te vrstu i količinu otopine koja se koristi kod izmjene.
Peritonejska dijaliza provodi se pomoću postavljanja trajnog katetera. Pacijenti uliju tekućinu za dijalizu u trbušnu šupljinu kroz kateter, zatvore kateter i nastave sa svojim aktivnostima (kronična ambulantna peritonejska dijaliza - CAPD). Svakih 6 h isprazne trbušnu šupljinu i nadomjeste tekućinu.
Ova tehnika koristi vrećice za dijalizu različitog volumena (1.0-2.5l) i ne treba aparat za dijalizu. Postoji mogućnost izmjene dijalizata tijekom noći i zadržavanja tekućine tijekom dana (kronična kontinuirana peritonejska dijaliza - CCPD) što je nekim pacijentima sasvim prihvatljivo. Također je moguće uspostavljanje zatvorenog kružnog protoka na kateter kod kojeg se pacijent liječi 2-3 puta tjedno (intermitentna peritonejska dijaliza - IPD). Kao pri hemodijalizi, sastav se tekućine za dijalizu može prilagoditi osobnim potrebama.

Što je još važno za bolesnike koji se liječe dijalizom?

Sudjelovanje cijelog tima liječnika, medicinskih sestara kao i potpora obitelji važni su za život dijaliziranih bolesnika.
S obzirom da je izlučivanje štetnih tvari i održavanje ravnoteže elektrolita putem bubrega kontinuirani proces, a hemodijaliza se odvija povremeno, treba ograničiti unos tekućine u razmacima između dijaliza.
Također je važno da se bolesnici pridržavaju dijete i slijede upute liječnika koji ih vodi. Općenito bolesnici moraju biti na visokoproteinskoj dijeti s ograničenim unosom natrija i kalija a po preporuci liječnika i fosfora.
Bolesnici moraju dobivati multivitaminsku nadoknadu osobito u vodi topljivih vitamina B kompleksa, folne kiseline i C vitamina.
Hormon eritropoetin kojega normalno izlučuju bubrezi, a služi u stvaranju crvenih krvnih stanica, mora se primati tijekom postupka dijalize te se na taj način liječi anemija u bubrežnom zatajenju.
Često bolesnici imaju manjak željeza koje onda treba nadoknaditi.
Bolesnici na dugotrajnoj dijalizi kao i članovi njihove obitelji stalno su izloženi stresu. Program dijalize koji ohrabruje bolesnika da bude samostalan i nastavlja s prijašnjim aktivnostima najuspješniji je u smanjivanju bolesnikovih psihosocijalnih problema.