----------------------
Psihijatrijsko-psiholo筴i aspekti dijalize

Prof. dr. sc. Rudolf Gregurek
Klinika za psiholo筴u medicinu KBC Zagreb
Medicinskog fakulteta Sveu鑙li箃a u Zagrebu

 

Nije rijetka pojava u medicini da tehni鑛e inovacije, zna鑑jni napredci na jednom podru鑚u, koji produ綼vaju 緄vot bolesnika ina鑕 neumitno osu餰noga na smrt, istovremeno pokre鎢 nove probleme psiholo筴e, socijalne i eti鑛e prirode. Ova se tvrdnja u velikoj mjeri odnosi na tehniku dijalize. Obzirom da se procedura dijalize odvija dva do tri puta tjedno, ona vremenom u o鑙ma bolesnika poprima obilje緅a pravog rituala. Pa 鑑k i u dane kada se dijaliza ne odvija, bolesnik je vezan mislima i re緄mom jednog novog 緄vota. ゛nt ili fistula postaju najosjetljivije mjesto, mjesto najve鎒 ranjivosti, analiti鑛i re鑕no, mjesto najve鎒g ulaganja libida. Bolesnik ga razgledava, oslu筴uje i opipava, zabrinut da nije do筶o do infekcije. Ubrzo nau鑙 da no鎢 na njega ne legne, a u oskudnim intimnim trenucima svjesno anga緄ranje pa緉je mo緀 poremetiti seksualni 緄vot. Odlaganje ili izostavljanje jedne dijalize dramati鑞o ga podsje鎍 na do緄votnu vezanost za aparat, za postupak dijalize i za osoblje koje taj postupak obavlja. U鑕stalost i dugotrajni kontakti izme饀 bolesnika i osoblja stvaraju me饀sobnu emotivnu povezanost, bogatu u pozitivnim i negativnim valencijama, specifi鑞u i jedinstvenu ne samo u medicini, nego u me饀ljudskim odnosima uop鎒.

Ve鎖na bolesnika na dijalizi psiholo筴i su zdrave osobe koje su naj鑕规e iznenada, neo鑕kivano, suo鑕ne s ogromnim stresom i zahtjevima koji se pred njih postavljaju. 甶vot na dijalizi 鑕sto uklju鑥je uzimanje 鑑k i 15-ak razli鑙tih medikamenata, intermitentne bolove i umor, nesigurnost u budu鎛ost, strogu dijetu, ovisnost o drugim osobama za najosnovnije 緄votne potrebe, suo鑑vanje s dugim transplantacijskim listama i, najva緉ije od svega, s mogu鎛o规u smrti.

Prilagodba na dijalizu predstavlja dugotrajan proces, koji se odvija u nekoliko stadija (Reichman, Levy):
1. razdoblje medenog mjeseca,
2. razdoblje razo鑑ranja i obeshrabrenosti,
3. razdoblje dugotrajne prilagodbe.

 

Razdoblje medenog mjeseca

1. Razdoblje medenog mjeseca. Uremi鑛i sindrom karakteriziran je drasti鑞om slikom umora, apatije, depresije, slabosti, nemogu鎛osti koncentracije. Prve dijalize se naj鑕规e odvijaju u takvim terminalnim fazama i one predstavljaju na neki na鑙n povratak iz mrtvih, s razbistravanjem svijesti, pra鎒no osje鎍jem preporo餰nosti, rado规u, vra鎍njem sposobnosti u緄vanja, povjerenjem i nadom. Tijekom ovog razdoblja ve鎖na bolesnika prihvati izra緀nu ovisnost o aparatu, o postupku dijalize i o ekipi. I tijekom ovog razdoblja javljaju se epizode tjeskobe, nesanice i razdra緇jivosti. Ipak, osnovni ton u ovom razdoblju daju osje鎍ji zadovoljstva, povjerenja i nade.

 

Razdoblje razo鑑ranja i obeshrabrenosti

2. Razdoblje razo鑑ranja i obeshrabrenosti nastaje na kraju prethodnog razdoblja, kod nekih bolesnika naglo, a kod nekih postupno. Povod takvoj promjeni mogu biti tehni鑛a ograni鑕nja dijalize ili neki drugi doga餫ji vezani uz bolest. Drugi psiholo筴i moment za razvoj ovog razdoblja mnogi autori vide u tome 箃o bolesnik sada mora 緍tvovati svoje pasivno-ovisne potrebe i preuzeti aktivnu borbu za 緄vot i za svoje staro mjesto u obitelji i dru箃vu, 鑕mu se 鑕sto ne osje鎍 doraslim.

 

Razdoblje dugotrajne prilagodbe

3. Razdoblje dugotrajne prilagodbe je razdoblje u kojem je bolesnik dospio do odre餰nog stupnja prihva鎍nja vlastitih ograni鑕nja i nedostataka dijalize. Tijekom ovog razdoblja bolesnik je suo鑕n s izrazitim izmjenama ranijeg na鑙na 緄vota, kao i s dugoro鑞om perspektivom frustracija i odricanja, po cijenu kojih mo緀 jedino odr綼vati 緄vot. Ovu listu trauma 鑙ne:
1. stvarni gubitak va緉ih tjelesnih funkcija, s odgovaraju鎖m posljedicama op鎒g tjelesnog o箃e鎒nja, stvarnog izgleda i slike vlastitog tijela,
2. ovisnost o aparatu i o medicinskoj ekipi,
3. ovisnost o 鑜anovima obitelji, uz 鑕ste izmjene ranijih uloga,
4. umanjenje ili nikakva sposobnost zarade,
5. sve ve鎍 sku鑕nost me饀ljudskih kontakata,
6. frustracije u nagonskom 緄votu,
7. stalna prijetnja smrti, uz nemogu鎛ost predvi餫nja i planiranja na du緀 razdoblje.

Psiholo筴o prilago餴vanje tako drasti鑞o izmijenjenim 緄votnim uvjetima je kod ve鎖ne bolesnika mogu鎒 jedino anga緄ranjem raznih mehanizama obrane, me饀 kojima su naj鑕规i poricanje, pomicanje i izolacija afekta, intelektualizacija, regresija, projekcija, pretjerana religioznost. Naj鑕规e psihijatrijske komplikacije dijalize su psihoze, dijalizni dizekvilibrijski sindrom i dijalizna demencija.

Na po鑕tku primjene dijalize, psihijatrijsko-psiholo筴a ispitivanja bila su usmjerena na bolesnika, no ubrzo se pa緉ja okrenula i u pravcu medicinskog tima, u pravcu psiholo筴ih problema ekipe koja lije鑙 bolesnika, koji su svojevrsni i mo綿a jedinstveni u medicini. 萳anovi ekipe ve鎖nom imaju vi筫 samostalnosti i odgovornosti nego 箃o je imaju medicinske sestre i tehni鑑ri na drugim odjelima. Moraju se snalaziti na razli鑙tim tipovima aparata, koji se stalno usavr筧vaju i mijenjaju u kratkim vremenskim razmacima. 萳anovi ekipe uspostavljaju intenzivan ali i dugotrajan kontakt s malim brojem bolesnika. 萫sto moraju prisustvovati raznim komplikacijama koje kod bolesnika nastaju, pa 鑑k i njihovoj smrti.

Uloga psihijatra u slu綽i za dijalizu je 筰roka i raznolika. Na po鑕tku primjene dijalize, pri malom broju raspolo緄vih aparata, psihijatru je dopao najte緄 zadatak - naj鑕规e ipak kao 鑜anu tima stru鑞jaka - u odabiru bolesnika za lije鑕nje dijalizom, odre餴vanjem njihove podobnosti za ovu proceduru. Danas, u eri ve鎒g broja dijalizatora, kriteriji za prijem su daleko 筰ri, te se ne primaju jedino oni bolesnici za koje se procjeni da se uop鎒 ne鎒 mo鎖 prilagoditi re緄mu dijalize, a to su prakti鑛i slu鑑jevi te緀 mentalne zaostalosti i psihoza koje su postojale i prije bubre緉e bolesti.

 
 

ZUDTBBH © 2009 :: Sva prava pridr綼na | 甶ro ra鑥n: 2390001-1100132423 | MB: 3289931

Izrada i odr綼vanje internet portala