----------------------
Hepatitis

Napisala: Prim. mr. sc. Jasna Slaviček, dr. med.

Hepatitis je naziv za upalu stanica jetara, no sam naziv ne govori ništa o uzročniku upale. Uzročnici hepatitisa mogu biti: virusi, bakterije, alkohol, lijekovi, genetske bolesti i autoimuna upala jetara (bolest koja nastaje stvaranjem protutijela na dijelove stanica jetara). Najčešći uzročnici hepatitisa u današnje vrijeme jesu virusi. Virusni hepatitisi predstavljaju golem zdravstveni problem širom svijeta, a posebno se to odnosi na hepatitise B i C. Skoro 2 milijarde ljudi u svijetu zaraženo je virusom hepatitisa B. Prema podacima svjetske zdravstvene organizacije, oko 3 % stanovnika Zemlje zaraženo je virusom hepatitisa C, pri čemu 170 milijuna ljudi boluje od kroničnog hepatitisa C. Vjeruje se da je u Hrvatskoj oko 100 000 ljudi zaraženo hepatitisom C, a 50 000 ljudi su trajni nosioci hepatitisa B. Računa se da se u Europi hepatitisom B godišnje zarazi najmanje 1 milijun osoba. Polovica oboli od akutnog hepatitisa B, a oko 100 000 ostane kronično inficirano. Od toga će 20 000 ljudi s vremenom oboljeti od ciroze jetara, a oko 5000 od raka jetara.
Dosad je poznato 6 virusa s izrazitom sklonošću za razvoj upale jetara, a označeni su slovima abecede: virus hepatitisa A, B, C, D, E, i G. U novije vrijeme spominju se još 2 virusa: SEN-V virus i TTV virus.
Uz to, hepatitis mogu izazvati i neki drugi virusi koji primarno ne napadaju jetra, kao na primjer citomegalo virus (CMV), Ebstein-Bar virus (EBV), herpes simpleks virus (HSV) i Coxackie virus.
Upala jetara uzrokovana virusom može biti kratkotrajna odnosno akutna, može imati žestok, nagli tijek s brzim propadanjem stanica jetara (fulminantni oblik), koji završava smrtno ili može trajati godinama i desetljećima (kronični oblik). Da bismo upalu jetara proglasili kroničnom, simptomi bolesti moraju trajati najmanje 6 mjeseci. U kroničnim oblicima bolesti češće se razvija ciroza jetara i rak jetara. Ciroza se razvije u prosjeku nakon otprilike 20 godina trajanja kroničnog hepatitisa, a rak nakon 30 i više godina trajanja hepatitisa.
U bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega koji su podvrgnuti trajnoj hemodijalizi virusni hepatitisi B i C posebno su važni za razvoj kroničnog hepatitisa te stanja trajnog nošenja tih virusa. Akutni i kronični hepatitis blaže su bolesti u bolesnika na dijalizi nego u drugih bolesnika iste dobi, bez obzira na tip virusa. Osnovni razlog tomu je oštećenje imunološkog sustava u tih bolesnika. U velikog broja bolesnika na dijalizi hepatitis protječe neprimjetno.

HEPATITIS B

Uzročnik hepatitisa B (HB) otkriven je 1963. godine. Blumberg i suradnici nazvali su ga australijski antigen, jer je otkriven u krvi australskih domorodaca. Radi se o virusu koji je stotinu puta zarazniji od HIV-a, virusa koji uzrokuje AIDS. Hepatitis B je deveti najčešći uzrok smrti u svijetu.

Način prenošenja HB

Izvor zaraze je čovjek nositelj virusa B. Glavni načini prijenosa su: preko kože i sluznice, spolnim kontaktom i tijekom porođaja, od zaražene majke na zdravo dijete.
Hepatitis B se širi izravnim kontaktom sa zaraženom krvlju i tjelesnim tekućinama kao što su slina, sperma i vaginalni sekret, peritonejska tekućina. U ostale izvore zaraze pripadaju medicinski i stomatološki postupci pri kojima se koriste onečišćeni instrumenti, kao i bušenje kože, tetovaža, akupunktura, ozljede kože britvom, pedikiranje, ginekološki pregled. Hepatitis B može se prenijeti i inficiranom četkicom za zube. Transfuzije krvi i krvnih derivata više nisu tako značajan izvor infekcije, budući se krv testira na prisutnost virusa hepatitisa B. Hepatitis B vrlo je čest među narkomanima koji razmjenjuju zaražene igle. U bolnicama najveći je rizik za stjecanje HB u jedinicama za hemodijalizu, u jedinicama intenzivne skrbi, jedinicama za endoskopiju, odjelima za liječenje bolesnika s akutnim i kroničnim bolestima jetara, te u zavodima za mentalno retardirane osobe. Prevalencija kroničnih nositelja HB antigena u Hrvatskoj je oko 2%.

Simptomi

Nakon inkubacije od 30 do 180 dana javlja se u nekih oboljelih umor, gubitak teka, mučnina, povraćanje, osjećaj težine i mukli bolovi pod desnim rebrenim lukom. Može se javiti i groznica s povišenom temperaturom. Tjedan ili dva nakon toga javlja se stadij žutice s tamnom mokraćom, žutilom bjeloočnica i kože. Većina zaraženih akutnu fazu bolesti prolazi bez simptoma, a potom ili ozdrave, ili postaju kronični bolesnici. Najteži oblik akutnoga hepatitisa B, tzv. fulminantni oblik, koji u kratkom roku završava smrtno, pojavljuje se vrlo rijetko (u 1 do 4,7 % bolesnika). Radi se o akutnom zatajenju jetara s razvojem kome, krvarenjima, osobito iz želuca, teškim komplikacijama na srcu i plućima i bakterijskim infekcijama. Smrtnost u bolesnika s dubljom komom viša je od 80 %. U otprilike 5-10 % bolesnika razvija se kronična HBV infekcija, a u nekih od tih bolesnika i kronična bolest jetara. U novorođenčadi i dojenčadi u 90 % slučajeva dolazi do kronične bolesti. U bolesnika na hemodijalizi bolest također može završiti potpunim ozdravljenjem, ali u oko 30% slučajeva može se razviti trajno nosilaštvo virusa ili kronična bolest jetara.
Kronični hepatitis B ozbiljna je bolest jetara iz koje se često razvije ciroza jetara, zatajenje jetara i smrt. Ukoliko se znakovi bolesti nakon 6 mjeseci ne povuku, govorimo o kroničnom hepatitisu B. Kronični hepatitis može biti blagog tijeka, s minimalnom aktivnošću bolesti, ili se može raditi o aktivnijoj bolesti s izrazitom sklonošću ka razvoju ciroze. O kojem se obliku kroničnoga hepatitisa radi možemo doznati samo na temelju biopsije jetara. To je pretraga kod koje se punkcijom jetara izuzima komadić tkiva jetara koji se onda analizira pod svjetlosnim mikroskopom. Analiza može pokazati da se radi o:
a) blagom kroničnom hepatitisu koji je praćen blagim ili fluktuirajućim povišenjem ALT, a histološki se nađe blaga upala i blaga fibroza. Bolest traje godinama, ne stvara veće poteškoće i izuzetno rijetko prelazi u cirozu jetara.
b) umjerenom i teškom kroničnom hepatitisu koji je progresivna bolest i češće prelazi u cirozu jetara, a histološki se radi o značajnoj upali, nekrozi i fibrozi jetara.
c) cirozi jetara.
U slučaju ciroze jetara, u jetrima buja vezivo, koje nadomješta propale jetrene stanice. Jetra se smanjuje, a zbog otežanog protoka krvi kroz jetra razvijaju se kolateralne krvne žile u donjem dijelu jednjaka i želucu, koje nakon neznatne ozljede mogu prokrvariti. U trbuhu se nakuplja tekućina, tzv. ascites, koja stvara simptome pritiska te ju je potrebno povremeno odstraniti punkcijom. Oboljeli od ciroze jetara obično ima i žuticu, svrbež kože zbog zastoja žuči, gubitak teka, kronični umor, krvarenje po koži ili iz probavnog trakta zbog nedovoljne proizvodnje faktora zgrušavanja krvi u jetrima, povećan trbuh zbog nakupljanja tekućine, edeme, tj. nakupljanje tekućine na potkoljenicama i stopalima, povećanu sklonost infekcijama, kronične proljeve. U odmakloj fazi bolesti mogu se kod osoba koje su prethodno imale zdrave bubrege javiti poremećaji rada bubrega, te psihoneurološki poremećaji koje nazivamo portalna encefalopatija. U portalnoj encefalopatiji dolazi do promjene karaktera bolesnika, izmijenje ponašanja, usporenog govora, apatije, slabljenja intelektualnih funkcija, poremećaja spavanja, podrhtavanja ruku, nesigurnog hoda. Vrlo često takovi bolesnici imaju i povećanu slezenu. U povećanoj slezeni ubrzano se raspadaju krvna zrnca i trombociti, pa bolesnici imaju smanjen broj trombocita, leukocita i ertitrocita.

Dijagnoza

Povišene vrijednosti jetrenih enzima - transaminaza (AST, ALT gama GT, alkalna fosfataza) - koje mogu biti od 20-100 puta veće od normale, povišen bilirubin u krvi, te pozitivan nalaz tzv. markera hepatitisa B u krvi. U krvi oboljelog od HB mogu se naći sljedeći markeri: antigeni (HBsAg, HBe Ag) te antitijela (Anti HBs, Anti HBc i Anti HBe). HBs Ag se u krvi pojavljuje od 1 do 10 tjedana nakon zaraze, odnosno od 2-8 tjedana prije simptoma bolesti. Tijekom kliničke bolesti stalno je prisutan u većine oboljelih, no u manjeg broja bolesnika može rano nestati, ali u takovih bolesnika je važan nalaz IgM anti HBc, koji je dokaz za svježu infekciju HB. HBs Ag može ostati u krvi mjesecima nakon prestanka aktivnosti akutnog HB. U oko 90 % odraslih bolesnika nestaje iz krvi unutar 10 mjeseci od početka bolesti. U ostalih ostaje trajno pozitivan u krvi, označavajući kroničnu HB infekciju. Nestankom HBs Ag pojavljuje se u krvi bolesnika Anti HBs, tj. antitijelo koje odstranjuje HBs Ag. Pojavom Anti HBs bolesnik je zaštićen u kasnijem životu od ponovne infekcije HB virusom. Ta antitijela u krvi ostaju prosječno od 3-10 godina.

Liječenje

Pored uobičajenih nespecifičnih mjera, kao što su mirovanje u akutnoj fazi bolesti, dijeta, zabrana alkohola, postoji nekoliko lijekova kojima se može liječiti kronični hepatitis B, a to su: konvencionalni interferon alfa (INTRON A, tvrtke Schering-Plough, ROFERON A tvrtke La Roche) te pegilirani interferon alfa (PEGINTRON tvrtke Shering-Plough, PEGASYS tvrtke Roche), zatim lijekovi Lamivudin (Epivir i Zeffix tvrtke Glaxo Smith Kline) te Adefovir dipivoxil (Hepsera). Sva tri lijeka imaju antivirusno djelovanje, odnosno zaustavljaju razmnožavanje virusa.
Interferon je oblik prirodne bjelančevine dobivene genetskim inženjeringom. Interferon se primjenjuje putem injekcija u potkožno tkivo nadlaktice. U liječenju hepatitisa B konvencionalnim interferonom primjenjuju se doze: tri puta tjedno 9-10 milijuna jedinica interferona tijekom 6 mjeseci. U bolesnika na hemodijalizi interferon se primjenjuje u dozi od 5 milijuna jedinica također 3 puta tjedno, nakon HD, injekcijom u potkožno tkivo nadlaktice tijekom 6 mjeseci.
Pegilirani interferon primjenjuje se jednom tjedno u dozi od 180 ľg pod kožu, tijekom 12 mjeseci, a u bolesnika na HD doza je 135 ľg jednom tjedno, tijekom 12 mjeseci.
Interferon izaziva brojne nuspojave, od kojih su najčešće: groznica, temperatura, slabost, umor, glavobolja, bolovi u kostima (stanje nalik gripi), što je naročito izraženo u početku davanja interferona, a kasnije se ti simptomi ublažuju ili se potpuno izgube. Stoga preventivno treba uzeti paracetamol (Panadon, Lupocet). Može se javiti prolazni pad broja leukocita, trombocita ili eritrocita, pa stoga treba jednom tjedno kontrolirati krvnu sliku i po potrebi izostaviti dozu interferona dok se nalazi ne poprave. Liječenje interferonom uspješno je u oko 35% slučajeva. U nekih bolesnika se povoljan učinak pokaže nakon nekoliko godina po prestanku davanja interferona. U slučaju ciroze jetara ili zatajenja jetara dolazi u obzir transplantacija jetara.

Sprječavanje hepatitisa B

Virus hepatitisa B nalazi se u krvi, sjemenoj tekućini, slini, znoju, suzama, majčinom mlijeku i urinu zaražene osobe. Zbog visoke otpornosti na vanjske uvjete, virus može preživjeti i ostati virulentan u sasušenoj krvi, izvan tijela, na sobnoj temperaturi i do tjedan dana.
U sprječavanju širenja HB virusa koriste se opće i posebne mjere zaštite. Osobe koje su po prirodi svoga posla izložene stjecanju HBV infekcije (liječnici, napose kirurzi, stomatolozi, medicinske sestre, laboratorijsko osoblje) trebaju u svome radu koristiti zaštitne maske, naočale i rukavice. Također je bitna primjena mjera sterilizacije instrumenata, dezinfekcije aparata i pribora, te radnih i drugih površina. Krv i krvne preparate treba obvezno testirati na prisutnost virusa hepatitisa B. Obvezna je jednokratna upotreba štrcaljki i igala, kao i pribora za hemodijalizu (dijalizatora, linija i igala). Kod mladih ljudi sklonih mijenjanju partnera u seksualnim odnosima je važna upotreba kondoma. U obitelji se hepatitis B može širiti bliskim kontaktom. Treba izbjegavati zajedničke britvice i četkice za zube, ručnike i čaše.
Od posebnih mjera zaštite najvažnije je cijepljenje protiv hepatitisa B. Postoji vrlo efikasno cjepivo dobiveno genetskim inženjeringom, otkriveno još 1986. godine. Cjepivo pod nazivom ENGERIX B, tvrtke S?B, primjenjuje se u mišić nadlaktice. Cijepljenje se provodi primjenom 3 doze cjepiva, prve dvije u razmaku od mjesec dana, a treće šest mjeseci nakon prve doze. Preko 90 % cijepljenih osoba razviti će zaštitna protutijela koja štite od infekcije HBV. U bolesnika na hemodijalizi je zbog oštećena imuniteta taj postotak uspješnosti znatno manji i kreće se između 40 i 60 %. Stoga se kod njih daju dvostruke doze cjepiva ili se daje više pojedinačnih doza (najčešće 5). Preporuča se cijepiti adolescente, jer je u to doba najčešći način prijenosa seksualnim kontaktom s nositeljem virusa. Jednako tako treba cijepiti visokorizične skupine, kao što su: medicinsko i laboratorijsko osoblje, bolesnici na hemodijalizi, hemofiličari, članovi obitelji nositelja HBV.
Novorođenčad majki inficiranih HBV također se cijepe prvih sati po porodu, a istodobno im se daje i hepatitis B imunoglobulin. Predlaže se uvođenje obveznog cijepljenja novorođenčadi. Cijepljenje djece provodi se u dvanaestoj godini života. Od popratnih pojava cijepljenja može se javiti lokalna bolnost na mjestu cijepljenja, u trajanju od nekoliko sati. Vrlo rijetko mogu se javiti prolazna temperatura, slabost i mučnina. Iznimno rijetke su komplikacije poput upale zglobova, upale živaca, kožnih osipa, upale oka, upale bubrega. Iste komplikacije mogu se pojaviti i tijekom prirodne infekcije HBV. Smatra se da je zaštitna razina protutijela postignutih cijepljenjem preko 10 jedinica/litri. U bolesnika i osoblja na hemodijalizi zahtijeva se veća razina protutijela (preko 100 jedinica/l).
U slučaju incidenta, poput uboda na igle i druge medicinske instrumente zaražene HBV pozitivnom krvlju, ili u slučaju prskanja HBV pozitivne krvi na sluznicu oka, ozlijeđenu kožu i slično, potrebno je kod ozlijeđene osobe odmah izvršiti testiranje krvi i odmah dati prvu dozu cjepiva, a u slučaju da osoba nema zaštitna protutijela treba nastaviti cijepiti s daljnje 2 doze po shemi (1, 2, 6 mjeseci). Naravno, ukoliko je osoba ranije cijepljena ili je prirodno stekla protutijela te ima zaštitnu razinu protutijela, navedeni postupak nije potreban.
Ukoliko je osoba zaražena hepatitisom B, treba o tome obavijestiti stomatologa, kirurga, pedikera. Zaražene osobe ne smiju biti davatelji krvi, organa, tkiva ili sperme.

HEPATITIS C

Virus hepatitisa C (HCV) otkriven je 1989. godine. Dotad se virusna infekcija jetara uzrokovana tim virusom nazivala non-A non-B hepatitis, budući se je često javljala poslije transfuzija krvi, a testovima nije dokazana prisutnost niti hepatitis A, niti hepatitis B virusa. Tada je otkriveno da je virus hepatitisa C najčešći uzrok poslijetransfuzijskog hepatitisa širom svijeta. Virus hepatitisa C raširen je po cijelom svijetu i prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije njime je zaraženo oko 3 % svjetskog stanovništva. Najveća učestalost hepatitisa C je među narkomanima (70-92 %), hemofiličarima (50-90 %), zatim u bolesnika na hemodijalizi. Učestalost hepatitisa C u hemodijaliziranih bolesnika varira od centra do centra i iznosi u prosjeku oko 20%, ali treba napomenuti da se taj broj povećava idući od zapada prema istoku, odnosno od sjevera prema jugu. Primjerice, u zemljama jugoistočne Europe učestalost HCV na hemodijalizi je između 30-60 %. Utvrđeno je da je postotak pozitivnosti anti-HCV razmjeran vremenu provedenom na hemodijalizi. Visok rizik za stjecanje HCV infekcije imaju i primatelji bubrega (oko 20 %). Virus hepatitisa C je sklon mutacijama i do danas je poznato 6 različitih genotipova i oko 50-tak podtipova HCV-a.
Ta sklonost mutacijama odgovorna je za razvoj kroničnoga hepatitisa C u preko 80 % oboljelih. U oko 20 % bolesnika s kroničnim hepatitisom C razvit će se ciroza jetara unutar 10-20 godina, a u oko 5 % njih i rak jetara.

Način prijenosa

Virus hepatitisa C prisutan je u krvi i ostalim tjelesnim tekućinama zaraženih osoba (mokraća, slina, sjemena tekućina, vaginalni iscjedak, peritonejska tekućina).
Najučinkovitiji je put prijenosa transfuzijama zaražene krvi i krvnih derivata, organa od zaraženih davatelja, onečišćenim instrumentima i iglama, a može se prenijeti, iako znatno rjeđe nego virus hepatitisa B, i spolnim putem i pri porođaju. Također je iznimno rijedak prijenos unutar obitelji.

Simptomi

Razdoblje inkubacije iznosi od 2 tjedna do 180 dana (prosječno 50 dana). Vrlo često hepatitis prolazi nečujno, a posebno je to slučaj u bolesnika na hemodijalizi. Mogu se javiti višednevni umor, slabljenje teka, mučnine, vrlo rijetko povraćanje, osjećaj težine u predjelu žličice, ili umjereno povišena tjelesna temperatura. U nekih bolesnika nakon tog stadija razvija se stadij žutice, s pojavom crvenkastosmeđe mokraće, žutila bjeloočnica i kože. Može se javiti i svrbež kože. Akutna infekcija hepatitisom C može završiti ozdravljenjem ili, što je češće, može prijeći u kroničnu infekciju. Vrlo rijetko se javlja naglo napredujući oblik infekcije koji završava smrtno, a koji je opisan u bolesnika na Dalekom Istoku ( Kina, Japan). Kronični oblik hepatitisa C gotovo da i nema simptoma, osim povremeno jačeg umora i probavnih smetnji. Sam tijek kroničnoga C hepatitisa može bili blag, sa sporim napredovanjem bolesti, ili se može raditi o umjerenom i teškom obliku bolesti s brzim napredovanjem prema cirozi jetara. O kojem je obliku riječ može se reći samo na temelju nalaza biopsije jetara.

Dijagnoza

U akutnoj fazi bolesti nalazimo povišenje jetrenih enzima u krvi (AST, ALT, gama GT, alkalne fosfataze), te žučnih boja (bilirubin). U kroničnoj infekciji povišenje jetrenih enzima nije konstantno, nego se javlja povremeno. Izmjenjuju se faze normalnih nalaza i faze povišenih nalaza u krvi. Dokaz da se radi o hepatitisu C je pozitivan nalaz antitijela na C hepatitis (Anti HCV +). Antitijela se u krvi ne pojavljuju odmah nakon infekcije, nego tek za 3-52 tjedna. Oko 10 % oboljelih nikada neće stvoriti antitijela.
U bolesnika s akutnim hepatitisom C koji završi ozdravljenjem anti-HCV mogu nestati unutar 1-6 godina. U kroničnim oblicima bolesti anti-HCV može biti doživotno prisutan. Pozitivan nalaz anti-HCV može značiti: akutnu infekciju, završenu akutnu infekciju, kroničnu aktivnu ili inaktivnu infekciju, ili se može raditi o lažno pozitivnom nalazu.
Moguće je dokazati i virusnu nukleinsku kiselinu u krvi (HCV-RNA test) i odrediti genotip HC virusa. Pozitivan nalaz HCV-RNA u krvi znači postojanje i umnažanje virusa odnosno viremiju, ali ne mora značiti i virusom uzrokovano oštećenje jetara. Treba naglasiti da ne postoje testovi kojima bi se mogla sigurno razlučiti akutna od kronične HCV infekcije.

Liječenje

U akutnoj fazi bolesti potrebno je mirovanje, dijeta, zabrana alkohola i izbjegavanje lijekova koji mogu oštetiti jetra.
Kronični hepatitis C liječi se interferonom alfa (INTRON A, ROFERON A), u kombinaciji s Ribavirinom. Danas se uglavnom rabi pegilirani interferon alfa (PEGASYS; PEGINTRON) koji ima bolju učinkovitost u odnosu na klasične ili tzv. konvencionalne interferone.
Liječenje se u bolesnika s genotipom 2 i 3 provodi pegiliranim interferonom - PEGASYS u dozi 180 ľg jednom tjedno pod kožu, ili PEGINTRON u dozi 1,5 ľg/kg tjelesne težine + Ribavirin 1000-1200 mg na usta, tijekom 6 mjeseci.
Bolesnicima na HD daje se samo pegilirani interferon - PEGASYS u dozi od 135 ľg ili PEGINTRON jednom tjedno pod kožu tijekom 12 mjeseci. Ribavirin se ne primjenjuje zbog mogućnosti razvoja teškog oštećenja crvenih krvnih zrnaca i posljedične anemije. Bolesnicima s HCV genotipovima 1, 4, 5 i 6 daje se PEGASYS 180 ľg jednom tjedno ili PEGINTRON 1,5 ľg/kg uz Ribavirin 1000-1200 mg tijekom 12 mjeseci. Bolesnicima na HD daje se PEGASYS 135 ľg 1x tjedno tijekom 12 mjeseci.
Radi procjene učinkovitosti liječenja, HCV-RNA treba odrediti nakon završetka terapije i 12 mjeseci nakon toga.
Trajno izlječenje postiže se u oko 50-60 % bolesnika, pri čemu u bolesnika s genotipovima 2 i 3 i niskom količinom virusa u krvi ono iznosi i do 90 %, dok je u bolesnika s genotipom 1 oko 50 %. U bolesnika na hemodijalizi, koji najčešće imaju genotip 1, izlječenje je ispod 50 %.

Većina bolesnika s anti-HCV pozitivnim kroničnim hepatitisom ostaju tijekom liječenja anti-HCV pozitivni, bez obzira na ishod liječenja interferonom-alfa.
U bolesnika s uznapredovanom cirozom jetara ili naglo napredujućim oblikom akutnoga hepatitisa C najbolji način liječenja je transplantacija jetara. Nažalost, ona je za većinu bolesnika još uvijek nedostupna.

Sprječavanje hepatitisa C

Zasad još uvijek nema cjepiva protiv hepatitisa C. Jedan od razloga tome je svakako velika sposobnost mutacije HCV.
Stoga se preporučuju mjere osobne zaštite za osobe koje su češće izložene riziku zaraze (zdravstveni radnici, vojnici, policajci, nastavnici, odgajatelji, te frizeri, kozmetičari, pedikeri), dakle sve one koji dolaze u dodir s krvlju i drugim tjelesnim tekućinama oboljelih. One se sastoje od primjene rukavica za jednokratnu upotrebu, zaštitnih maski, ogrtača i naočala. Važne su također mjere sterilizacije i dezinfekcije instrumenata, aparata i pribora. Testiranje davatelja krvi ili plazme na postojanje anti-HCV antitijela može zaštititi većinu primatelja krvi. Važna je mjera i izbjegavanje česte promjene seksualnih partnera, uz upotrebu kondoma. Zaštita od širenja HCV u obitelji sastoji se u izbjegavanju korištenja zajedničkih čaša, četkica za zube, britvica i sl. Zaražena osoba treba rane i oštećenja na koži prekrivati flasterom. Ukoliko je osoba zaražena hepatitisom C, treba o tome obavijestiti stomatologa, kirurga, pedikera. Zaražene osobe ne smiju biti davatelji krvi, organa, tkiva ili sperme.