----------------------
Kako je nekoć bilo
(dijaliza prije nekoliko desetljeća)

Napisao: Borivoj Vitas, internist-nefrolog u mirovini, Karlovac

Prije četrdeset godina, kada je autor ovih redaka počeo liječiti bubrežne bolesnike, mnogo toga bilo je drukčije i, dakako, za te bolesnike lošije i teže nego danas. Prva dijaliza u Hrvatskoj učinjena je 1962. godine, u bolnici na Sušaku. No, bila je to tzv. jednokratna ili akutna dijaliza kod bolesnika s akutnim zatajenjem bubrega, dok su kronični bubrežni bolesnici i dalje umirali, jer pomoći nije bilo. Tek 1966. godine počinju se dijalizom liječiti kronični bubrežni bolesnici, opet najprije u Rijeci (točnije, na Sušaku). U ovom dijelu Hrvatske dijaliza je postojala samo u Zagrebu i Rijeci, pa su bolesnici iz Slunja, Ogulina, Gospića i drugih mjesta satima putovali na dijalizu i s dijalize. I neki bolesnici s područja Bihaća dolazili su radi dijalize u Zagreb. Zbog nedostatka mjesta za dijalizu, vrijedilo je nepisano pravilo da se bolesnici stariji od pedeset godina ne dijaliziraju, što znači da su bili osuđeni na smrt. Ne zaboravimo, transplantacija bubrega bila je još u povojima, a prva uspješna kadaverična transplantacija (transplantacija s mrtvoga) bubrega u Hrvatskoj učinjena je 1971. na Sušaku.

Nakon 1980. godine diljem Hrvatske otvaraju se centri za dijalizu, pa je problem nedostatka dijaliznih mjesta bio dobrim dijelom riješen. Centar za dijalizu u Karlovcu, u kojem je autor ovog članka radio, otvoren je u svibnju 1985. godine. Kao i u drugim našim dijalizama, tadašnji aparati za hemodijalizu nisu imali mogućnost kontrolirane ultrafiltracije, tj. mogućnost točnog određivanja količine tekućine koju tijekom dijalize bolesnik treba izgubiti. Ta se količina određivala otprilike, pa se nerijetko događalo da bolesnik izgubi premalo ili previše. Kada je izgubio premalo, bio je ugrožen od viška tekućine, a kada bi izgubio previše, dolazilo je do grčeva, pada tlaka i povraćanja. Danas, s aparatima za kontroliranu ultrafiltraciju, takve komplikacije mnogo su rjeđe.

U razdoblju kada su se u cijeloj Hrvatskoj centri za dijalizu mogli prebrojiti na prste jedne ruke, nedostatak mjesta za dijalizu nije bio jedini problem. Tada nije bilo epoetina (Eprex, NeoRecormon), a lijek protiv slabokrvnosti bile su transfuzije krvi. Većina dijaliziranih bolesnika bila je izrazito slabokrvna, jer liječenje transfuzijama nije tako djelotvorno kao što je liječenje epoetinom. Osim toga, davanje krvi bilo je povezano s velikom opasnošću od zaraze hepatitisom (virusna upala jetara), jer biljezi (markeri) za hepatitis C još se nisu određivali. Još nije bilo niti cijepljenja protiv hepatitisa B. Kada smo se prije dvadesetak godina počeli cijepiti protiv ove bolesti, cjepivo se priređivalo iz krvi zaraženih osoba, uglavnom iz krvi homoseksualaca i prostitutki, jer te su osobe često bile zaražene hepatitisom, a za priređivanje cjepiva potrebni su uzročnici bolesti, u ovom slučaju virusi hepatitisa B, koji se posebnim postupcima umrtvljuju, ali zadržavaju tzv. antigene sposobnosti, dakle uneseni u organizam dovode do stvaranje protutijela. Unatoč određenom strahu, svi smo se cijepili, a cijepili smo i bolesnike. Zahvaljujući cijepljenju protiv hepatitisa B - najprije cijepljenju bolesnika na dijalizi, a kasnije već u preddijalitičkoj fazi - ova bolest postala je u dijalizama rijetkost. Ubrzo se cjepivo počelo proizvoditi genetskim inženjeringom, tako da je otpala svaka, pa i najmanja opasnost od zaraze samim cjepivom. Danas se određuju biljezi (markeri) na hepatitis C i opasnost pri transfuzijama krvi svedena je na minimum. Nažalost, još uvijek nema cjepiva protiv hepatitisa C, no nadamo se da će se u dogledno vrijeme i to riješiti.

Ranije je standardni vezač fosfora, lijek protiv povišene koncentracije fosfora u krvi, bio aluminijev hidroksid, potencijalno opasan lijek, koji može dovesti do oštećenja mozga i kostiju. Zamijenio ga je kalcijev karbonat, a u novije vrijeme tu je i sevelamer (Renagel).
Transplantacija bubrega sve se češće obavlja, pa je tako za jedan dio bolesnika, iako privremeno, problem dosta dobro riješen. Zadnjih godina broj transplantiranih bubrežnih bolesnika u Hrvatskoj redovito prelazi stotinu, no naše mogućnosti u tom pogledu znatno su veće i treba težiti za tim da se godišnje transplantira barem dvije stotine bolesnika. Da bi se to postiglo, svi sudionici tog složenog postupka morali bi uložiti još veći napor. Bubrežni bolesnici pritom ne smiju biti pasivni promatrači, već oni koji će od nadležnih zahtijevati povećanje broja transplantacija, ali i sami u svojim sredinama aktivno sudjelovati u promicanju darivanja organa.

Općenito govoreći, kvaliteta liječenja, pa time i kvaliteta života dijaliziranih bolesnika, danas je mnogo bolja no što je bila ranije. Vjerujem da će iduće godine u tom pogledu donijeti daljnja poboljšanja i da će težak život dijaliziranih bolesnika biti sve manje težak. Možda nam već bliska budućnost donese novosti, koje će tomu pridonijeti. Važna otkrića katkad dođu iznenada, gotovo preko noći. Stoga ću završiti s riječima iz jednog poznatog udžbenika dijalize:
Što je još jučer bio samo san, danas je nada, a sutra će biti stvarnost.